U vicevima općenito, a onda i u vicevima čiji su akteri likovi s hrvatskih i, šire, južnoslavenskih i/ili balkanskih prostora (vicevi su to koji čine naš korpus) komičnost se nerijetko zasniva na pristajanju uz neke ustaljene i raširene stereotipe (npr. bodul/otočanin je škrt, Mujo i Lala su budalasti itd.). S tim u vezi iznijet ćemo nekoliko zapažanja. Prvo, i kazivač vica i njegovi sugovornici (recipijenti) prešutno prihvaćaju takva stereotipna vjerovanja i načelno ih ne dovode u pitanje. Pritom je riječ o pragmatičkoj kompetenciji. Zamijetit će se nadalje i to da se stereotipi u vicevima neće smatrati nepoželjnim/neprimjerenim konceptima (dok će, naprotiv, u drugim oblicima komunikacijske prakse – i u privatnom, i u javnom, i u političkom diskursu – oni biti društveno neprihvatljivi). Ipak, društvenim konvencijama i/ili normama podliježe samo pričanje viceva: tko kome i u kojoj situaciji smije ispričati vic te koji je i kakav vic primjereno ispričati u određenoj situaciji.