Tradicionalna povijest nacionalne književnosti svojim promicanjem ideje nacionalne koherencije i prosperiteta u rekonstrukciji vlastite prošlosti ukazuje se kao književnopovijesna naracija obilježena stalnim i perpetuirajućim kolebanjem između znanstvenog i fikcionalnog, pa time i osebujnim reprezentacijskim ustrojem nacionalne prošlosti. Usmjerena prema kolektivnoj identitetskoj optimizaciji jasnog integracijskog naboja i legitimizacijske uloge, usustavljanje nepreglednog materijala u pri-povijest često će odlikovati ekonomičnost prikaza već uobličenim mentalnim slikama i formulaičnost iskaza. Tome na tragu u radu će se na nekoliko povijesti nacionalnih književnosti iz južnoslavenskog kulturnog kruga – Istorija nove bugarske književnost Svetlozara Igova, Povijest hrvatske književnosti Ive Frangeša, Pregled slovenskega slovstva Janka Kosa, Istorija srpske književnosti Jovana Deretića itd. – nastojati prikazati kako u utvrđivanju određenih nacionalnih ideologema sudjeluju auto- /hetero-stereotipi i mitske predodžbe autentičnosti vlastite prošlosti, nerijetko motivirani (i) statusnim određenjem vlastite perifernosti i primateljske uloge naspram tzv. velikih zakonodavno razumljenih književnosti.